Manchi19

Oduvijek sam željela biti mama, ali je jako dugo trebalo da mi se ta želja ostvari. Već sam pomislila kako mi se neće nikada ostvariti i nevoljko sam se počela miriti sa tim. Sve žene oko mene trudne, a ja nikako... Popila sam valjda sve one bućkuriše od biljnih čajeva, muž isto tako i opet ništa. U KBC - u su nam rekli da je s nama sve OK, ali da ako ne ide probamo MPO, pa da vidimo. Obzirom da sam pobornik alternativne medicine, odnosno ne volim antibiotike i ne koristim ih, a kamoli što drugo, odlučila sam pričekati.
2012.g. sam počela pjevati u zboru i unatoč burnom rasporedu počela sam se opuštati što je urodilo i plodom, u doslovnom smislu u svibnju 2013. godine.
Sada mali pilić ima tri mjeseca i ja sam najsretnija na svijetu. Ima dana kada sam premorena, ali samim pogledom na to nevino malo lice, posebno onda kada mi uputi osmijeh, nestaje sav umor i pomisao na neprospavane noći.
Biti mama je predivno, zahtjevno ali predivno. Uživam u svakom danu provedenom sa svojom srećicom, a posebno me veseli gledajući ga kako raste i napreduje iz dana u dan. Sada je u fazi gugutanja i smješkanja.
Kažu da je prva godina najteža i najljepša. Za sada se slažem. Zašto najteža ? Pretpostavljam da se to odnosi na prvo dijete. Ne znaš što te čeka, a zbunjenost počinje prvi dan dolaska kući iz rodilišta. Srećom, moj muž i ja imamo pomoć ''baka servisa'', tako da nam je lakše u tom pogledu.
Trebalo nam je neko vrijeme da se svi troje naviknemo jedno na drugo. Nas dvoje na roditeljsku ulogu, a naš sin na ''boravak'' izvan mog ''trbuha''. Sada smo dobar uigran tim i svakim danom se volimo sve više.

Ovo nije post o novogodišnjim odlukama, jer sam rijetko koju ispunila. Mišljenja sam da odluke treba donositi kada je to potrebno, neovisno da li je početak, sredina ili kraj mjeseca, a kamoli godine. 2013. godina bila mi je jedna od najboljih do sada. Početak nije bio nešto obećavajući, zapravo cijela prva polovica nije bila nešto posebno, a onda je napokon krenulo. Što je to tako dobro krenulo ? Ne biste vjerovali, ali dugododišnje želje su se počele ostvarivati :-) Tko čeka stvarno dočeka. Kod mene se uvijek jako sporo ostvaruju želje, ali sudeći po ovoj godini, ipak se ostvaruju.
Jedna želja je stara 18 godina i nisam se baš previše nadala da će se ostvariti, čak unatoč tome što sam kupila karte za njegov koncert par mjeseci prije. Bojala sam se da će unatoč karti u džepu i to za mjesto skoro pa u prvom redu ( da, baš sam teen ) nešto krenuti po zlu i da neću ići na koncert. Eh, da, imam Charlie Brown sindrom :-)
Zanimljivo je da se u međuvremenu ostvarila još jedna dugogodišnja želja zbog koje sam se i bojala da se ova stara 18 godina neće ostvariti. Obje želje su mi bile od neopisive važnosti i sva sreća, obje su se ostvarile :-)
Nikad neću zaboraviti 13. kolovoz i 21 h . Suze su nekontrolirano krenule kada je sišao s pozornice na svoj uobičajeno neobičan način :-) Zašto plač ? Nisu hormoni ( aluzija na ovu drugu želju ), nego onaj osjećaj '' ne mogu vjerovati da ga gledam svojim očima i slušam svojim ušima... pa ja sam stvarno tu, na metar od pozornice '' . Dva sata su prošla u hipu. Kiša koja je na početku nemilice padala uopće mi nije smetala, bilo mi je važno da sam sada tu, napokon.
Druga želja nije smetala u ostvarenju prve, a ta druga želja, nazovimo je ''paketić'' još nije stigla. Paketić je sve veći i veći i treba stići kroz dva mjeseca, tako da će mi i 2014. godina biti jako zanimljiva.

Sjedili smo na klupici uz more i gledali zalazak sunca. Izgledalo je jako romantično, ali bilo je čudno. Nismo se ni zagrili. Primjetila sam da mu se ruke lagano tresu. Hm, možda skuplja hrabrost da me zagrli i privine k sebi. Ma najradije bih ja njega zagrlila i poljubila, ali neću. Pa što će pomisliti o meni… vjerojatno da sam neka napasna ženska. Pogledala sam ga i nasmijala mu se. Možda ga ohrabrim, pomislih u sebi, ali opet ništa.
''Idemo polako?'' – odjednom me upita.
Šok i nevjerica… A poljubac? Ne idem nikud dok me ne poljubiš, pomislih.
''Ne, još ćemo biti ovdje. Lijepo mi je.''
''Nije ti hladno?''
''Pa, malo je, ali svejedno još ne bih išla.''
'' Dobro, nećemo ići, ali dat ću ti svoju jaknu da se ne prehladiš.''
''Lijepo od tebe, ali ne hvala.''
'' Što sam sada krivo rekao? ''
'' Ništa nisi rekao, a još manje napravio, ali u tome je i problem.''
'' Tek sam sad zbunjen.''
'' Pa zar ti trebam baš izravno reći? ''
'' Ja bih te molio.''
'' Pa kad ćeš se zagrliti, a da ne kažem i napokon poljubiti.''
'' Iskreno, želim to cijelu večer, ali sam se bojao tvoje reakcije.''
''Kako to misliš? Kakve reakcije? ''
'' Pa, ono da ćeš početi vikati na mene, a možda dobijem i šamar.''
Nisam to više mogla slušati. Prišla sam mu bliže i nježno ga poljubila. Bilo je tako divno da nismo ni primijetili da je sunce ustupilo mjesto mjesecu.
'' Sad bismo mogli polako krenuti.'' – šapnula sam mu na uho.
'' E, sad mi se baš ne ide, ali ajde kad inzistiraš.''
Dala sam mu poljubac u obraz i polako smo se zagrljeni udaljili, dok nas je mjesec onako zaljubljene pratio cijelim putem.

Kada sam prošle godine u ovo vrijeme počela pjevati u zboru nisam ni sanjala da ću samo godinu dana nakon nastupati na Riječkom Korzu sa mikrofonom ispred sebe, bendom i gudačkim kvartetom u pozadini. Sve to možemo zahvaliti našoj nadobudnoj i ambicioznoj maestri koja je od početka vjerovala u nas i naš potencijal.
Nakon odrađenog natjecanja u Splitu i mnogo božićnih nastupa, punom parom krenuli smo sa učenjem repertoara za koncert povodom petog rođendana zbora. Probe su sa dva puta tjedno porasle na 3, a zadnjih mjesec dana i 4 i to ova zadnja je bila tonska proba sa bendom i gudačkim kvartetom. Ovo je bio moj prvi susret sa mikrofonom jedan na jedan i moram priznati da je osjećaj prilično moćan.
Nakon brojnih probi, smijeha, ali i stresa, nervoze, došao je i taj dan, taj četvrtak 13.6. i 21 sat. Penjemo se na pozornicu, a noge mi začudo ne klecaju. Obuzela me neopisiva sreća i ponos, posebno kada sam vidjela mnoštvo koje se skupilo da bi nas poslušalo te svoje drage ljude koji su došli podržati ono što volim. Krenuli smo sa Peter Gunn theme, a završili sa Najdraža Rijeko. Osjećala sam se zaista predivno, srce mi je bilo ispunjeno. Mislila sam da ću cijelo vrijeme biti po tremom, ali osim one pozitivne treme prije nastupa, osjećala sam se opušteno, uživala sam u svakom tonu i akordu, zaista predivan osjećaj.
Mogu reći da sam neopisiva sretnica što sam imala prilike to doživjeti. Pred dosta godina pjevala sam u klapi i imali smo nastupe, bilo mi je prekrasno, ali ovo je ipak nešto posebnije. Okružena sam jako dragim ljudima koji uživaju u glazbi kao i ja, srce mi je zaista prepuno.
Neovisno o probama i nastupima, pjesma je uvijek prisutna u našem zboru. Uvijek prilikom druženja počnemo spontano pjevati što zborske pjesme, ali i one izvan našeg repertoara. Tako da ako čujete neku razdraganu grupicu kako pjevuši, to smo najvjerojatnije mi.
Ponosna sam i sretna što sam dio ove naše skupine zaljubljenika u glazbu.

Nikad mi nije bila dovoljno jasna potreba ljudi da se ''bave'' tuđim životima. Da li zaista vode tako isprazne i dosadne živote, pa guštaju u tuđim ili je to jednostavno problem nedostatka tema za razgovor? Kad čujem takva i slična ogovaranja sjetim se jedne zanimljive izreke sa kojom se slažem: ''Veliki ljudi raspravljaju u idejama, prosječni o stvarima, a mali o drugim ljudima.'' Dakle, ako raspravljam o nekim ''dubokoumnim'' temama poput pročitane knjige, filma, stanja u našoj ili drugim državama, nekim povjesnim činjenicama, odmah me prozivaju da ''pametujem''. Tko mi je kriv što uvijek sve zadnja saznam iz jednostavnog razloga - ne zanimaju me tuđi životi u tolikoj mjeri da bih raspravljala o istima na kavama i sl. Da ne bude zabune, jako me zanimaju životi meni dragih osoba, a ne onih koje ne poznajem ili poznajem površno. Ovo se naravno odnosi na ''naslađivanje'' tuđim problemima i nevoljama. Neki ljudi kao da uživaju kad je netko u lošem razdoblju svog života, pa imaju snažnu potrebu to komentirati sa njima sličnim ljudima sa naglaskom na žaljenje protagonista priče i pametovanje poput ''da sam na njegovom/njezinom mjestu ja bih to drugačije.''
Ovo ''bavljenje'' tuđim životima je zapravo otužno. Žalim takve ljude, jer su, kako kaže gore navedena izreka, mali. Moji prijatelji i ja imamo dijalog, dakle, nema ogovaranja iza leđa.Unatoč svojoj etiketi kao ''ona koja pametuje'', svejedno ću nastaviti pričati o drugim temama, a ne o nekim ljudima koje ne poznajem ili poznajem površno.

U rano zimsko jutro savinutih koljena sjela je na stolicu pored kuhinjskog prozora. Glave priljubljene o prozorsko staklo slušala je ritam kiše. Pogled je bio usmjeren prema moru u daljini, ali misli su bile tko zna gdje. Dok su joj se suze slijevale niz lice, čvrsto je držala mobitel u ruci. Opet je zvao… Već je dva mjeseca doma, ali ovo je tek treći puta da zove. Nije mu se javila, ali svejedno joj je dan uništen. Nećemo se lagati, uništeno je više dana… Zašto joj to radi ? Zašto je jednostavno ne ostavi na miru kada se ne zna ponašati normalno ? Zašto kada ne voli nikoga osim samog sebe ?
Bila je u laganom kućnom ogrtaču i bosonoga. Počela se tresti od hladnoće, ali i od tuge. No, to joj nije bilo važno… Suze su tekle sve više… Zašto uvijek dozvoli da je on rastuži ?
Naivno je mislila da će ovog puta biti drukčije, da će se ipak češće vidjeti. Ni sama ne zna zašto je to mislila… Pa on je ipak njezin tata… Tata… zaslužuje li on taj naziv. Možda za sestru ponekad, za nju ne.
Dugo je mislila da je otac ne voli, ali kad je odrasla shvatila je da on ne voli nikoga. Sva sreća pa s njime dijeli samo izgled… i afinitet prema jezicima… i ljubav prema čitanju knjiga… Odlučila je da neće reći mami da je zvao i da ju je to uzrujalo. Opet će joj dijeliti savjete koje nije tražila, a posebno onaj nezaobilazni ''obriši njegov broj''.
Ipak, krv nije voda… nije mogla tek tako obrisati broj. Da li ga voli ? Ne zna odgovor… Hm… onda ga sigurno ne voli. Želi imati oca u svom životu, iako ovaj to ne zaslužuje. Još uvijek joj nije jasno zašto ga želi i zašto on ipak održava kakve/takve kontakte… Sa sestrom se čuje skoro svaki dan… A s njom… ona valjda nije dovoljno vrijedna. Unatoč završenom fakultetu, pohvalama na poslu ona očito nikad neće biti dovoljno vrijedna. Ma nije ni to… On ne zna što želi, on je u nekom svom svijetu.
Najveća joj je želja postati mama, ali ta želja se još ne ostvaruje. U svakom slučaju, bit će bolji roditelj od njega… to barem nije teško izvedivo.
Obrisala je suze i spustila je noge na hladne kuhinjske pločice. Odlučila je da joj kvazi tata neće pokvariti ovaj dan. Subota je, ne mora na posao… sva sreća… ili možda nesreća, jer će ovako imati i previše vremena za razmišljanje. Dakle, bit će to dan bjesomučnih analiza koje će više odmoći nego pomoći.
Ustala je sa stolice i pristavila vodu za kavu. Možda kava pomogne. Bilo bi najbolje da se vrati natrag u krevet, ali nema smisla, jer bi ionako buljila u strop sa mislima o tati.
Sad je počinje boljeti i želudac. OK, ova kava i nije tako dobra ideja, ali treba joj doza kofeina za razbuđivanje i bolje razmišljanje. Otvara hladnjak, ali ne poseže ni za čim. Nema teka, a krivca za to znamo.
Otvara radio… svira lagana, nepoznata portugalska pjesma. Odlučila je da neće mijenjati stanicu. Kava je skuhana, ispija prvi gutljaj, zatvara oči sa mišlju ''život je lijep, a ti mu to ne dopuštaš.'' Odlučila je da će se i to promijeniti, na bolje, pozitivnije, veselije.

Jedna blogerica me potakla da i ja napišem par redaka o ovoj temi. Volim čitati knjige i oduvijek sam okružena istima. Sjećam se osnovne škole i ljetnih praznika - tada sam znala pročitati po 15-tak knjiga. Naravno da sam se družila i sa ostalom djecom. Išla sam na kupanje, igrali smo graničara (hm... ovim otprilike odajem i svoju godinu proizvodnje), vozili bicikl, role i sve ostalo što djeca vole. Ipak, voljela sam često zaroniti u taj svijet fikcije i mašte. Kroz godine su se mijenjali moji omiljeni žanrovi, tako da sam u osnovnoj voljela čitati knjige Hedwig Courths-Mahler, pa na početku srednje Danielle Steel, pa onda radim zaokret i počinjem čitati Hermana Hessea, a u ''odrasloj'' dobi otkrivam svijet Paula Coelha u kojem ostajem do danas uz povremene izlete u svijet mašte drugih autora. Mnogi me čudno gledaju kad kažem da volim čitati. Dakle i ja sam od onih ''freakova'' iz autobusa koji iskorištavaju par stanica da bi se udubili u svijet knjige. Kod frizerke čitam časopise, ali često dofuram i knjigu. Da ne pričam o čekanju reda na pregledu kod doktora. Zadnji puta sam pročitala 40 stranica, pa možete pretpostaviti koliko sam čekala. Meni to oduševljava, tako da planiram ostati takva kakva jesam.
Nažalost, u ovo užurbano vrijeme, mnogi koji vole ovaj vid ispunjavanja slobodnog vremena ne nalaze vremena za čitanje. Moram priznati da i mene muči ta užurbanost, stres i sve to što dolazi u paketu, ali trudim se ''ne zapustiti se''. Knjige su još jedan vid mog ispušnog ventila koji mi vraćaju pozitivnu energiju i samim time osmijeh na lice. Čitajući knjige obogaćujemo svoj riječnik, dolazimo do nekih do sada nepoznatih činjenica (ne mislim na fikciju), a u krajnjoj liniji, opuštamo svoje moždane vijuge uranjajući u carstvo slično snovima. Nadam se da ćemo svi mi knjiški moljci nastaviti sa svojom dragom nam aktivnošću, a oni ostali da će naći vremena za čitanje makar nekih kratkih priča.

Tužna vijest koju sam čula podsjetila me na prolaznost života. Mnogi od nas često su puta nezadovoljni, ponekad nervozni i mrzovoljni, jer se određena situacija ne razvija prema zamišljenom planu. Pri tome zaboravljamo na one male stvari koje nas barem na kratko čine sretnima. Potpuno smetnemo s uma da trebamo uživati u svakom trenutku koji nam život nudi, jer život je kratak. Nemam namjeru da ovo zvuči morbidno, nego želim naglasiti važnost života i malih radosti koje nam pruža.
U ovom užurbanom svijetu rijetko nalazimo vremena za sebe, a još manje za uživanje u malim stvarima koje nas okružuju. Ljudi se sve teže nose sa stresom, za neke to postane previše pa jednostavno pucaju po šavovima. Čemu sve to ?
Čudno je to kako se ona izreka ''život ide dalje'' pokaže istinitom. Čudno je i nadasve tužno. Njega više nema, a život ipak nije stao. Zora je svanula, sunce je našlo svoje mjesto na nebu i veselo zasjalo, ljudi su užurbano krenuli na posao zaokupjeni svojim mislima. Tužno je sve to... Ostat će samo sjećanja, dobra, ali i ona loša, ali život neće stati. Ovakve tužne vijesti me potaknu da nazovem sve koji su mi dragi i da im makar preko telefona kažem da ih volim i uputim im virtualni zagrljaj.
Da, život je prolazan, odnosno, mi smo samo prolaznici u trenutku u kojem živimo.
Danas je vani lijep, topao dan obasjan suncem. Zar to nije dovoljno da nam izmami osmijeh na lice ? Naravno da nije. Sunce... pih... sjat će i sutra, danas me muči ovo i ono... ma dosta... stanimo na loptu. Uživajmo u ovom životu, jer za to imamo samo jednu priliku.

Pjevanje i pisanje je moj svojevrstan ispušni ventil, ono što me opušta i u čemu uživam. To je ono što mi puni baterije i ispunjava me u cijelosti. Iako je to većini ljudi nejasno, iskreno, nije me briga i neću se promijeniti.
Neki dan sam sa svojim zborom pjevala u jednom našem divnom gradu u Slavoniji i osjećala sam takav ponos kao nikada do sada. Naime, rečeno nam je da ''otkidamo'' što bi značilo da smo uspjeli prenijeti ''emociju'' publici. Bez lažne skromnosti, vjerujem da i jesmo ''otkinuli'', jer sam osjećala sam trnce dok smo pjevali i to posebno ''Somebody to love'' grupe Queen, a mislim da bi i Freddie bio zadovoljan. Neopisivo sam sretna što sam dio tog tima pozitivnih ljudi koji dijele moju ljubav prema glazbi.
To je bio jedan od onih dana koji traju duže od 24 sata… beskrajno dug i nevjerojatno fenomenalan. Bilo je tu smijeha, pjesme, tuge, pa opet smijeh i pjesma. Dakle, antologijski izlet i teško da će ga neko drugo putovanje uspjeti nadmašiti.
Kaže se da se stvari događaju s razlogom. Nije baš da vjerujem u sudbinu u smislu da sjedim doma i da će mi sve što želim nekim čudom ''kapnuti s neba''. Smatram da je sudbina donekle određena, ali da se ipak moramo potruditi za ono što želimo. Dakle, da li se sve događa s razlogom ? Pa, u mom slučaju je to istina. Često kukam kako mi ne ide od ruke, kad želim nešto baš sad i odmah (ne mislim na obuću i odjevne predmete) i želja se nikako ne ostvaruje. Onda se dogode brojne krasne stvari koje ne bi bile moguće da se ta želja ostvarila, pa shvatim da netko odozgo sve to vidi i daje mi znak da ''stanem na loptu'' i onda shvatim da za sve postoji razlog. Najbolje stvari se događaju kad se najmanje nadamo, a to je pokazao i ovaj nenadani izlet sa zborom.
Neprospavana noć, umor, čela orošena znojem, sve je to posve nebitno kad istinski uživaš u onome što radiš i kada si sa ljudima koji su ti jako dragi. Kako naš ''hit dana'' kaže ''Find me somebody to love''. Pa, mi smo pronašli ljubav, a to je ona prema glazbi koju obožavamo i koja ispunjava našu dušu, jer kao što je i Friedrich Nietsche rekao: ''Bez glazbe, život bi bio pogreška''.

Carpe diem - iskoristi dan, latinski je izraz koji me prati od moje dvanaeste godine kada sam prvi puta pogledala film ''Društvo mrtvih pjesnika''. Ne znam koliko sam ga puta do sada pogledala, ali nijedan film nije uspio zauzeti njegov broj 1 na mojoj listi omiljenih filmova. Američku dramu iz 1989. godine režirao je Peter Weir, a u glavnoj ulozi je Robin Williams, koji glumi profesora engleskog jezika. Profesor John Keating provodi liberalne metode u podučavanju što izaziva negativan odjek u konzervativnoj akademiji za mladiće Welton, naravno od strane profesora. Većina učenika obožava svog karizmatičnog profesora, dok su neki rezervirani i ne žele odstupati od konzervativnih stavova.
Nakon samoubojstva jednog učenika, profesora indirektno okrivljuju da je svojim liberalnim svjetonazorima u mladiće usadio neke neprimjerene ideje, a zapravo ih je poticao da misle svojom glavom i da se zauzmu za sebe. Zadnja scena filma... suza poteče svaki puta... jednostavno neopisivo dirljivo.
Dakle, carpe diem... da li se stvarno toga držimo ? Ponekad znam reći ''ovaj dan sam stvarno dobro iskoristila'' i naravno sjetim se filma i meni omiljene latinske izreke. Nažalost, u ovo ubrzano vrijeme nemamo baš prilike iskoristiti dan onako kako želimo ili je to samo izlika ? Dobro iskorišteno radno vrijeme je isto iskorišten dan, zar ne ? Bitno je živjeti po principu ''ono što možeš danas, ne ostavljaj za sutra'', jer u biti ne znamo što nas sutra čeka. Naravno, ne mislim u negativnom kontekstu, već aludiram na eventualne obveze koje se ''odjednom'' pojave upravo sutra. Trebamo voljeti život i uživati u njemu, a ne opterećivati moždane vijuge sa nepotrebnim glupostima. Stres je sastavni dio života i moramo se nositi sa njime. Nekome to predstavlja problem, dok netko uspješno manevrira 24/7 sa mnoštvom obveza i na kraju dana sretan i ispunjen odlazi u svijet snova.
Iskoristimo svoj dan i učinimo život izvanrednim, a to to ćemo nabolje postići ako se nabacimo osmijeh i mislimo pozitivno.